IMAO JE 249 KILOGRAMA, OD SMRTI GA JE SPASLA ONA Potresna životna priča Aleksandra iz Trebinja (FOTO)


Reportaža | 27.09.2020

Poznat je kao otac četvoro dece, predsjednik trebinjskog Udruženja višečlanih porodica “4+“, vrstan kuvar, a proslavio se i kao glumac u filmu Emira Kusturice „Na mliječnom putu“.


Ali. samo njegovi najbliži znaju da je Aleksandar Sarić Sara iz Trebinja za dlaku izbjegao smrt zbog ekstremne gojaznosti.


Prije samo 20 mjeseci imao je nevjerovatnih 249 kilograma i organizam izmučen teškim bolestima. Ljekari su mu davali još samo nekoliko mjeseci života. Danas je Aleksandar zdrav, okretan i srećan muškarac, koji živi punim plućima. Ima 119 kilograma i vjeruje da će još smršaviti i spustiti se ispod „stoje“.


Spavao sjedeći


Izgubio je, dakle, 130 kilograma i to mu je spasilo život.


– Bio sam u ratu, a i u miru sam izvojevao mnoge teške bitke. Ali, ovo je bila bitka mog života. Ne bih pobijedio da nije bilo bezrezervne ljubavi i podrške moje supruge Bojane. Ona mi je spasla život – kaže Aleksandar Sarić.


Za Srpskainfo on prvi put javno govori o golgoti koju je prošao,  o noćima kada nije mogao spavati, osim sjedeći, jer je nagomilano salo prijetilo da ga uguši, o tome kako je za dlaku izbjegao amputaciju noge i kako su ga se rođena djeca stidila, pa mu nisu dozvoljavala da ih vodi u vrtić i da dolazi na roditeljske sastanke.


– Ne zamjeram svojoj deci, zamjeram sebi, jer sam bio toliko sebičan da nisam mislio na njih, nego samo na to kad će mi doći društvo da jedemo, pijemo i uživamo za svoj ćeif – priča Aleksandar.


Ponosni na tatuMarko (15), Stefan (11), Marija (9) i Jana (5) danas su ponosni na svog tatu. A ni on se ne stidi da javno govori o svojoj gojaznosti. Naprotiv, kaže da će biti srećan ako njegova ispovijest bar jednog mladog čovjeka s viškom kilograma podstakne da razmisli o životu.


– Ljudi, život je tako lijep, ne uništavajte svoj život i zdravlje zbog slasnog zalogaja. Uostalom, u hrani treba uživati, a ne pretrpavati organizam gomilama namirnica, bez ikakvog smisla i mjere – kaže Aleksandar.


A on, mada to zvuči nevjerovatno, i danas uživa u hrani. Majstor je za spravljanje slasnih đakonija ispod sača i sa roštilja. Spreman je da, uz pomoć porodice, za nekoliko sati spremi pravu gozbu i da od svega što je priredio uzme tek pokoji zalogaj. Pametnom dosta.


– Moja supruga i ja, a oboje smo zaposleni i za platu radimo druge poslove, osnovali smo svoj dodatni mali biznis: konobu u kojoj, u svojoj kući, pripremamo zaboravljene starinske hercegovačke specijalitete. U tome nam pomaže i naš stariji sin Marko, učenik u ugostiteljskoj školi, smjer kulinarstvo. Sada, u doba korone, konoba ne radi, ali mi radimo ketering za naše mušterije – priča Aleksandar.


Ratna trauma


U njihovoj kući možete uživati i u vrsnim rakijama, vinima, sokovima, džemovima, ajvaru – sve domaća proizvodnja. Sve su to Bojana i Sara svojim rukama napravili.


Ali, jedno je uživanje u radu i u plodovima svog rada, a nešto sasvim drugo zavisnost i pretjerivanje, koje vodi u poniženje i smrt.


– Pretjerano uzimanje hrane je zavisnost, isto kao i narkomanija ili alkoholizam. I uvijek je u pozadini toga neko tinjajuće nezdovoljstvo, neka potmula depresija. I tako, polako, iz dana u dan tonete u bezdan – priča Sara.


Nije on svoje silne kilograme, u kojima se zamalo ugušio, “stekao” preko noći. Slagao ih je, kaže, godinama. Kasnije će mu psiholozi i doktori, koji su ga spasavali, otkriti da je sve to posljedica prikrivene ratne trauma. Neka vrsta PTSP-a.


Utočište u hrani


Kada je počeo rat, Aleksandar je bio mlad, premlad borac. I izbjeglica. U ratu je, kaže, sačuvao obraz i čiste ruke, ali mu je duša bila ranjena. On to, naravno, nije znao ni prepoznao. U hrani je tražio utočište. I tako, godinama.


– Dobijao je mjesečno po kilogram, godišnje desetak kilograma viška. I tako je naslagao skoro 250 kilograma. Gledala sam kako tone, pokušavala da razumijem, voljela ga, podržavala i patila s njim – kaže Aleksandrova supruga Bojana.


Kako je tijelo raslo, Aleksandru je duh slabio, volja posustajala, a problemi se gomilali. Došao je u situaciju da ne može sam sebi svezati pertle, obuvala ga je supruga. Odjeću više nije mogao da kupuje, morali su je šiti specijalno za njega. Samo za pantalone trebalo mu je četiri metra tkanine.


– Krojačica mu nekako, uz teške muke, uzme mjeru, ali dok ona sašije odjeću, on se ugoji i sašiveno mu bude tijesno – prisjeća se Bojana.


“Za tebe je viljuškar!”


Kako su se kilogrami množili, bivalo je sve manje aktivnosti u kojima je Aleksandar mogao da učestvuje. Voli planinarenje, ali nije mogao pješačiti ni do obližnjeg naselja, a kamoli se popeti na Orjen. Nije mogao da se igra sa svojom djecom i učestvuje u njihovom vaspitanju. U automobile je sve teže ulazio i još teže vozio: čim bi krenuli na put, volan je, hjtela-ne htjela, morala preuzimati Bojana. I kola su birali prema njegovima gabaritima – što veća, to bolje. Jednom su mu čak, dok su Sarići birali porodični automobil, rekli: “Ti, delijo, uzmi viljuškar pa se vozaj!”


Aleksandar se odvajao od života svoje zajednice i porodice i život svodio na nekoliko kilograma mesa i slatkiša i pet litara crnog vina dnevno. Došlo je dotle da je spavao sjedeći, da se ne bi ugušio.


– I sjedeći tako je u snu krkljao i mučio se, pa ni ja nisam spavala. Svako malo bih se prenula i gledala da li je živ. Da li je živ otac moje djece i moj suprug, ljubav mog života – kaže Bojana.


Problemi sa zdravljem


Ali, prava drama nastaje 2017. godine, kada počinju ozbiljni, ali baš ozbiljni problemi sa zdravljem.


– Božjom milošću ja sam još dobro prošao, jer zna se šta ekstremna gojaznost može učiniti ljudskom tijelu! Kilogrami uništavaju srce i krvne sudove, bubrege, jetru, uzrokuju dijabetes, pogoduju pojavi karcinoma – kaže Aleksandar.


Od 2017. Aleksandar, kaže, nije izlazio iz bolnica. Zbog krvnih sudova, uništenih gojaznošću, za dlaku je izbjegao amputaciju noge.  


– Kažu mi doktori, moramo ti amputirati nogu, ja zapomažem: “Ljudi, nemojte, nema te proteze koja može nositi moju težinu, niti kolica u koja ja mogu stati! Pustite me da umrem” – prisjeća se Aleksandar.


“Čekao je da umre”


Tvrdi da je operisan “na živo”, uz lokalnu anesteziju, jer nije bilo moguće dati mu totalnu anesteziju na njegovih, tada već više od 200 kilograma, a da anesteziolog bude siguran da će se pacijent probuditi. Zahvalan je hirurzima, anesteziolozima i medicinskom osoblju u Univerzitetskom kliničkom centru u Banjaluci, koji su ga tada spasili.


I nakon toga redali su se zdravstveni problemi. Svako malo, ostajao po mjesec, mjesec i po dana, u bolnicama. Bojana mu je dolazila, da mu pomaže i vodi ga u toalet, jer ni to nije mogao sam.


I tako, od doktora do doktora, od dijagnoze do dijagnoze. Dok mu, početkom prošle godine, nisu rekli: “Avgust nećeš preživjeti. Ostaje ti, eto, nekoliko mjeseci života, pa ti vidi hoćeš li nešto činiti, ako ne zbog sebe, onda zbog svoje djece.”


– On se tada potpuno povukao. Nije izlazio iz kuće, nije se ni s kim viđao. Čekao je da umre. Ali, ja ga nisam dala. Riješila sam da se, po svaku cijenu, borim za njega – kaže Bojana.


Liječenje


Tragala je za rješenjem, po internetu. I našla prozor za spas: profesora dr Miroslava Ilića, koji ekstremno gojazne ljude spasava liječenjem, koje obuhvata i operaciju “podvezivanja” želuca.


– Uzela sam mobilni, izašla iznad kuće da me muž ne čuje, i pozvala. Pričala sam 40 minuta s profesorom, plakala, molila… On mi je rekao da liječenje moramo platiti i da pacijent mora, naravno, pristati na to. Dogovorili smo se da pozove kasnije i da će on razgovarati s Aleksandrom  – priča Bojana.


Bojana je skuvala kafu, spremila čokoladice i krenula u odsudni razgovor sa suprugom.


– Klečala je i molila me da pokušam. Priznajem, pristao sam samo zbog nje – priča Aleksandar.


22 dana bez hrane


I tako počinje teška borba. Bojana je poslala djecu svojim roditeljima, izbacila svu hranu iz kuće i ostala sa suprugom u misiji spasa. Zadatak je bio jasan i nemilosrdan: 22 dana bez hrane, samo na vodi, povremeno uz malo supe, ali bez imalo tjestenine ili bilo kakavog drugog sadržaja, osim tečnosti. To je bio uslov da se pacijent spremi za liječenje u klinici “Kodra” u Podgorici, koje je trajalo dugo i koštalo 6.000 evra.


– Sve sam to prošla s njim. Ne pitajte me kako. Ali, vrijedilo je – kaže Bojana.


Nakon operacije, a to nije bio jedini zahvat u procesu njegovog liječenja, sve je krenulo na bolje. Aleksandar, a i njegova porodica, krenuli su put ozdravljenja i sreće. Svakim danom Sara je bio zdraviji, srećniji i – laganiji.


Poruka gojaznima


Ali, on upozorava da operacija, sama po sebi, nije rješenje, ako čovjek “u svojoj glavi”, sam sa sobom, ne raščisti kakav život želi.


– Upozoravam sve gojazne ljude, a naročito mlade, da ne dozvole sebi da dođu u situaciju da moraju na operaciju. Postoje bolja i lakša rješenja, ako se na vrijeme potraži stručna pomoć. “Čarobne” dijete sa interneta ne pomažu. Pravu pomoć mogu pružiti jedino stručnjaci. I, naravno, ključna je podrška onih koji vas vole, bilo da su to roditelji, braća, sestre, supružnik. Bez toga ništa – kaže Aleksandar.


Srećan čovjekPredstoji mu još jedna ozbiljna i skupa operacija: valja obezbijediti još 6.000 evra, za zahvat uklanjanja suvišne kože sa stomaka. Nije u pitanju estetska intervencija, nego zdravstveni problem, jer suvišna koža je rizik za pojavu bakterijskih oboljenja.


Ali, i to će, kaže Aleksandar, savladati, uz pomoć svoje Bojane. Jer, on je danas srećan čovjek.


– Volim život, volim svoju djecu, a Bojanu volim najviše na svijetu. Uvijek sam je volio. Kad sam sve druge kompase u životu pogubio, nju sam volio. Ona je smisao mog života – kaže Aleksandar.


Odbijenica od FondaSarići su, nakon Aleksandrovog liječenja u Podgorici, uputili molbu Fondu zdravstvenog osiguranja RS da im refundiraju troškove, ali je ta molba odbijena, iako u nalazima jasno stoji da mu je život bio ugrožen i da bi umro da nije operisan.


– Odgovorili su mi da gojaznost nije smrtonosna bolest. Ali, ja najbolje znam da jeste – kaže Aleksandar.


Akademija debelih


Prije osam godina Aleksandar se prijavio za rijaliti šou “Akademija debelih”, ali nije primljen.


– Na testiranju su me pitali, šta bih uradio sa novcem, odnosno nagradom, ukoliko bih pobijedio. Rekao sam da bih sve donirao za borbu protiv gojaznosti. Vjerovatno im moj odgovor nije bio dovoljno senzacionalan – kaže Aleksandar.


Moniku Beluči nosio u torbi


Kilogrami su Aleksandru Sariću donijeli brdo problema, ali i jedno nevjerovatno životno iskustvo. Postao je prava filmska zvijezda, zahvaljujući upečatljivoj epizodnoj ulozi ratnog profitera u filmu Emira Kustruce “Na mliječnom putu”.


Kusturica ga je zapazio na ulici u Trebinju i upravo zbog njegovih gabarita ponudio Aleksandru tu ulogu.


– Igrao sam ratnog profitera, direktora izbjegličkog centra , koji ima prolaz kod svih zaraćenih strana, ali kod EUFOR-a. On se bavi svim i svačim, pa i trgovinom ljudima. Žena, koju igra Sloboda Mićalović, kupuje djevojku, Moniku Beluči, da bude nevjesta za njenog brata. I tako sam ja nosio Moniku, jednu od naljepših žena svijeta, u ogromnoj torbi, kako bih je “prodao” – prisjeća se Sara.


Kaže da je ostao dio filmske ekipe do kraja snimanja, pa i kasnije. Posebno je zahvalan “profesoru Kusturici”, jer mu je pružio veliku podršku u liječenju od gojaznosti.


 


 


 


srpskainfo