OJ, DABARSKO POLJE RAVNO, NE VIDJEH TE JA ODAVNO!


Reportaža | 25.10.2019

OJ, DABARSKO POLJE RAVNO, NE VIDJEH TE JA ODAVNO!


Nigdje niko ne spomenu pogled s Koštura, a on je takav da Justinijanovim vojnicima sigurno nije dosadio, makar koliko godina da su proveli na brdu. 


Onima što još uvijek, iako je otad prošlo gotovo 30 godina, žive u starim dobrim vremenima, u glavi će se pojaviti upitnik: Berkovići, gdje je to, kto je ta, da prostiš? Zato je najbolje odmah: dakle, dio predratne opštine Stolac koji je s one strane, u Republici Srpskoj, takođe postao opštinom. 


Krenuo ka Berkovićima iz Stoca ili iz Bileće, isto ti je, valja ti se penjati, a izuzetak je jedino kad stižeš iz Nevesinja, onda je kontra: uski vidik se u neko doba raširi do neslućenog; Dabarsko polje u jutarnjoj izmaglici, s oblačićima zaostalim u povlačenju pred jutrom, učini da ti izgleda kako je u ravnu kotlinu ispod visokih brda stao čitav poznati svijet. 


Slično je kad se prije skretanja u nevesinjsko selo Zovi Do produži pravo; makadamski put, istina prilično dobro uvaljan, ali ga je ipak bolje ignorirati. Za ne povjerovati je, ali sam berkovićki putopiščić započeo prije više od tri godine i za početak lunjanja ovim krajem odabrao dvadesetak kilometara udaljeno selo Dabrica. 


Blizu je, mislio sam, i kasnoantički Koštun ili Koštur, kako ga već ko zove, i eto meni lijepa dana. Danas u selu živi manje od četvrtine predratnog stanovništa. Razlozi su isti kao i drugdje plus jedan posebni, vidljiv i opipljiv: prilično blizu prvih kuća stoje u travu zarasli ostaci nekadašnjeg rudnika boksita.


 Od svega je uspravno ostala samo visoka izlazna rampa i nešto malo rude rasute ispod nje, te ruševine nekadašnje upravne zgrade i ambulante. Ne, nije šala, ovdje je nekad kruh nasušni – rudarski je, kažu, sa sedam kora – zarađivalo stotinjak ljudi, ne samo iz Dabrice već i iz okolnih mjesta. Svi znaju za mostarskog posrnulog diva, „Aluminij“, ali se malo ko zapita gdje je kopana ruda iz koje se aluminij dobivao. Nije, naravno, samo u Dabrici, ali stotinu ljudi nije mala rabota. 


 Zastah i pred crkvicom, malom, ali „zdravom“, novom ili temeljito obnovljenom. Uđoh, i unutra je sve novo. Naravno da se ne sjećam ni imena ni što mi je ispričao čovjek kojeg sam zatekao u kosidbi groblja, ali bih se, znajući sebe, smio opkladiti da sam ga gnjavio pitanjima o stećcima razasutim oko crkvice i između novijih grobova.


Dvadesetak ih je, ploče obrasle mahovinom, na nekim vidim i ukrase. Blizu je pusto nogometno igralište i školska zgrada, za koju se – ako u međuvremenu nije skroz nestalo djece – nadam da je dosad obnovljena. Već tada je, 2016., temeljito obnovljena bila tijekom rata srušena džamija Sefer-age Begovića u Dabrici. Sefer je, kažu istoričari, bio čorbadžija, ali – znam da će biti onih što će to tako protumačiti – ne nekakav kulinarski chef već starješina janjičara, i to početkom 17. stoljeća. Ko zna nesh pismo i njegove inačice, sve će fino pročitati na ploči iznad ulaza s vrlo dopadljivim kaligrafskim natpisom unutar elipsastih polja. Ja ne znam pa se i dalje uzdam u one što znaju, a oni kažu da je džamija podignuta 1610. ili 1611. Što se mene tiče, jedna je od ljepših džamija u BiH, jedno zbog krova od kamenih ploča, drugo, još vrjednije, zbog četvrtaste kamene munare sa šatorastim krovom, kakvih se i u Hercegovini i drugdje rijetko nađe. 


Da Sefer-agina džamija ne stoji u zaravnici zaklonjenoj brdima, neko bi mogao pomisliti da je munara služila i kao osmatračnica. Oko džamije puno starih i nešto novijih nišana, sve cakum-pakum. I tabla Povjerenstva za nacionalne spomenike BiH, džamija je jedan od čak sedam nacionalnih spomenika na berkovićkom području, te spomenik „Bošnjacima sela Dabrica i Ljubljenica stradalim od zločinačke ruke“, šehidima, troje, i civilnim žrtvama, četrnaestero. Jedan od maštovitijih i ljepših, mada u neskladu s džamijom i čitavim kompleksom. 


U Dabrici nailazim i na neka dva čudna izvora, jedan natkriven čudnim kamenim tunelom, drugi s malim vodopadom, čudne blatnjave boje. Priču sam zaboravio, mada mi je o izvorima pričao bračni par povratnika, čija imena više ne znam. Pamtim samo – jer je brojka „okrugla“ – njihovu tvrdnju da u Dabrici i oko nje ima čak 77 izvora i vrela! Nadam se da su živi i zdravi, kao i – ako se dobro sjećam – Joka, vesela vlasnica improvizirane kavane uz cestu, izvan sela, i njeno društvo. Oni mi objasniše kako doći do Koštuna, oni ga zovu Gradina, jer ko misli da će naići i na jedan putokaz, u zabludi je. Nego svratiti kod Joke, onda kroz jedva prohodnu šumu, nije baš blizu, pa žestokom uzbrdicom, orijentirajući se glavom onodobnog Rimljanina i prema tome kontajući koji dio brda bi bio najbolji za izgradnju utvrde.


 Elem, kad sam se konačno uzverao navrh brda i počeo likovati što sam postao Rimljanin, shvatio sam dvije stvari: da bih, da je bilo još malo uzbrdice, dehidrirao, iako sam u ruksaku imao svježe vode i više puta se dobro zalio, te da je priča o Koštunu veća od samog Koštuna. Palo na um caru Justinijanu obnavljati Rimsko carstvo pa udario po istočnim Gotima i Hercegovini. Jest, vrhom brda i dijelom, postrance, i to nekim čudnim rasporedom – arheolozi to nazivaju „sistemom riblje kosti“ – vide se zidovi, podebeli, mislim blizu dva metra, ali od duga vremena „srasli“, urušeni i isprekidani, ipak je kasna antika podavno prohujala, prošao je milenij i pol.


Od šest nekad očito moćnih kula uglavnom su ostale gomile kamenja i ponešto u travu zaraslih rimskih tegula. Kad se sve zbroji, manje je impresivan nego što ga opisuju, od Koštura ili Koštuna ostao je kostur i komotno bi mu se moglo promijeniti ime, čak i ako su u pravu oni što tvrde da je ovo Porfirogenetov ranosrednjovjekovni Dobriskik. Međutim, nigdje niko ne spomenu pogled s Koštura, a on je takav da Justinijanovim vojnicima sigurno nije dosadio, makar koliko godina da su proveli na brdu.


Sjedne strane je duboki kanjon, kao u westernima, u čijem se dnu tek naslućuje rječica Radimlja, u daljini, ali ipak dovoljno jasni bistri, Snježnica i Hrgud, a pogled na Dabricu je „dronovski“: fino se vidi svaka kuća, površinski rudarski kopovi i zarušene jame, čak i jezero, dolje ga uopće nisam primijetio, pretpostavljam nekadašnji rudarski taložnik. Na sve to kao kamata na sveopću ljepotu dođe smilje i njegov miris, a toliko ga je da se najveći dio Gradine žuti kao sunce. Dabrica, malo selo koje ima dva nacionalna spomenika BiH, budući da je i Koštun odavno na popisu. Raspričah se baš, al' šta se može kad je lijepo. Ali i vruće i prevruće – obilazeći Koštun i mimoilazeći se sa zmijama (dvaput), kao zadnju mjeru protiv vrućine skinuh potkošulju i omotah glavu. Mora biti da su i Rimljani radili slične stvari. Ispostavit će se da je uzalud, meni, za njih ne znam, pa se teturavim hodom spuštam do Joke na pivu i tu neplanski presijecam putopis. 


Ali šta, pa zar se ne kaže da nikad nije kasno! I nije, samo što u berkovićki kraj sada, nakon tri godine, dolazim iz pravca Nevesinja. Već mi je rečeno da do, kažu prelijepih berkovičkih pećina ne vrijedi lutati – putokaz nijedan, ljudi vrlo malo, plus su sve zahtjevne. Četiri najpoznatije, Hateljska, u istoimenom selu, gdje se nalazi i Sunićka, Kuriječa kod Dabrice, te Jejinovačka kod Potkoma, poznate su i u arheološkim krugovima – u svakoj se tijekom pretpovijesti nalazilo i ljudsko stanište, a neke su ljudi koristili za skloništa i stanove i u antičko doba, pa i kasnije, tijekom srednjovjekovlja. Usto se ispod pećine Ratkovača u Potkomu nalazi vodopad rječice Opačice, visok 150 metara, samo što još nema kiša i trenutno je suh. Hatelji su i prvo veće berkovićko selo kad se dolazi s nevesinjske strane. Od pećina ništa, ali se „tješim“ lijepom nekropolom u polju, vidljivom s ceste, fin primjer kako bi trebalo: očito je da je neko stručan opkopao stećke i postavio krupni kamen ispod ploča kako ne bi utonule u zemlju. Ima u našoj zemlji mnogih nekropola koje bi trebalo ovako „obraditi“, ali ja, iako ih vidjeh mnogo, ne nađoh još jedan ovakav primjer. Sljedeća postaja je rijeka Sušica u selu Vrijeka, ali jedva. 


Prije desetak godina napravih „čiste“ snimke ulaza u pećinu, a sad sve zaraslo u grmlje, smokve iždžikljale do ograde mosta, čak se uopće ne vidi nekadašnji puteljak kojim se silazilo do ždrijela što vodi pod zemlju. Rijeka Sušica, je l' de da djeluje malkice oksimoronično (ako se to tako kaže)? Šćućurila se Sušica ispod zemlje i odbija izaći vani. Tako će biti do prvih obilnijih kiša, ali ja sam i ovaj put naručio lijepo vrijeme pa nema frke. Inače je ovdje nekakvo baksuzno mjesto, nerijetko se desi da vozači, s, doduše, dobrano krivudavog i usto suženog puta, slete u ponor. Tako kažu, a ima i svjedoka, crnih ploča s fotografijama nastradalih. Blizu rijeke koje nema, uz cestu, stoji i kavanica „Vrijeka“; bit će da radi kad „radi“ i Sušica, zato je sad sve zaključano, a još malo dalje ulaz u tunel, jedan od onih što u ovim krajevima služe za odvod oborinskih voda. Što se mene tiče, pogledat ću ima li kakvih zanimljivih kristala, a neke nepoznate mi nalazim samo blizu ulaza; ostatak hodnika do dijela do kojeg mogu „dobaciti“ sterilan k'o porodilište. 


 Penjem se, ne budi mi mrsko, i do crkvice Svete Trojice na Gorici. Na groblju rasprostrtom oko nje nalazim Zorana Lučića pa mogu i unutra. Vrata nisu viša od metar i pol i treba se dobro sagnuti, a razlog je, zna se, onaj dobro poznati motiv iz narodne predaje, „da Turci na konjima ne mogu u nju“. Iznad ulaza zapis čudnim slovima pa, iako jasan i čist, teško čitljiv, unutra kameni pod i ambon, kupolasto svetište i uza zid poredani lusteri i slične stvari što čekaju da budu ugrađene u sklopu obnove hrama koja još traje. Nije stara, makar tako izgleda, tek joj je 160 godina, ali se zna da je podignuta na temeljima stare crkve, srušene, prema predaji, od Turaka; oni u močvaru u polju baciše zvono koje je bilo tako jako da su ga čuli „u svim selima u ravni i u strani“.


Neki ga i dandanas traže, ali zasad bez rezultata. Predaja kaže da su na Gorici, Trojici i Straževici crkve dale podići tri sestre iz roda plemenitih Nemanjića – nisu, nastavlja predaja, imale djece pa su odlučile ostaviti trag u vidu crkava, poredanih tako da se međusobno vide i da im se zvona međusobno čuju – tako će se, je l' te, i one, u smrti i zauvijek, čuti i vidjeti. Sjedište opštine, Berkovići, ostali su oveće selo, unatoč značajnim promjenama u odnosu na predratno vrijeme, o čemu mi kojih pola sata priča dugogodišnji općinski načelnik Ranko Lučić Beli.


 Prvo ga vidjeh u jednoj od kavana, ali ne bih ni znao da je to čovjek koji je na trima izborima dobio povjerenje građana da mi to ne rekoše njegovi sumještani, dodavši da je, zbog svega što je uradio, na načelničkoj poziciji, što se njih tiče, mogao ostati dok je živ, ali se, eto, odlučio povući. Narodski lik i veliki radnik čim ga toliko vole. Kasnije ću ga slučajno sresti ispred Doma zdravlja. Upravo tu, ispred Doma zdravlja, stara je jezgra naselja, što će lako zaključiti i onaj ko to ne zna kad na travnjaku ispred zgrade vidi biste narodnih heroja Save Belovića i Danila Soldatića, a na zidu dvije spomen-ploče, podsjećanja na sresku konferenciju Komunističke partije iz 1942. i izbor prvog narodnooslobodilačkog odbora iste godine.


Bit će da je iz istog razdoblja i visoki mramorni stup skriven među granatim krošnjama s dvama „ankerima“ što ga čvrsto drže pri tlu. „Oj Dabarsko polje ravno ne gledam te ja odavno“ i puno uklesanih, teško razumljivih aplikacija do vrha stupa; ko bi shvatio te umjetnike! Spomenik s desecima imena onih što su „zvjerski pobijeni od ustaša u junu 1941. samo zato što su (bili) Srbi - pravoslavci“ dodan je, pretpostavljam, nakon posljednjeg rata, komunistička vlast malo je drugačije formulirala takve stvari. Mada, umjetnički izričaj sličan je onom sa stupa, pa nisam siguran. Identično im je i to što u natpisima nisu marili za gramatiku i pravopis; točke i zareze su komotno mogli staviti „na gomili“, negdje u dnu obaju spomenika, pa da ih svako rasporedi kako mu je ćeif. „U krvi nevinih mučenika zagrcnuti ćeš se satano“, tako stoji na boku. Isto je i s dužim natpisom s leđa spomenika, kao da u Berkovićima nije bilo nijednog nastavnika jezika ili iole pismenog čovjeka. 


 Slika predratnih Berkovića najviše je promijenjena izgradnjom sabornog hrama svetog Kneza Lazara i Novomučenika Srpskih, uz cestu, u središtu naselja. Tu je, doznat ću, na Vidovdan 1941. ubijen berkovićki paroh Vojo Medan. Liturgija se trenutno ne održava zbog izrade živopisa, ali je hram otključan. Skela je „nazidana“ sve do kupole, najprije se živopisan kor, a sad su na redu kupola i  prostor iza carskih dveri; sveti Jovan je već završen i „oživljen“ pa se, evo, čudi neznanom i nezvanom gostu. Na stolu dvije krštenice, Nade Milićević iz Hrguda i Svjetlane Jokić iz Strupića. Na zidu spomen-ploča s imenima 37 poginulih u posljednjem ratu, a na travnjaku uz crkvu veliki križ, dio spomenika s desecima imena „stradalih u komunističkom režimu“, kako stoji na križu. Pošto su crkva i Dom zdravlja blizu, dvorišta im graniče, najatraktivniji dio naselja zauzeli su spomenici. Možda je i drugdje bilo slično, ali ovdje ispade da su jadne Berkovićane tamanili svi, ali su svi tamanitelji istodobno bili i heroji. Da bi lista bila kompletirana, nedostaje još samo spomenik ustašama i popis četničkih žrtava, ali šalu na stranu, ovdje ionako nikakva šala nije prigodna, previše je, kad se sve zbroji, imena i žrtava za jedno ovako malo mjesto. 


To je gotovo sve u Berkovićima, jer ostalo su uglavnom kuće, s nekoliko kavana i prodavaonica. Među njima i poneka u ruševnom stanju, a ne fali ni „velikih projekata“ od kojih su ostale samo izblijedjele firme i trava izrasla oko ulaza. Berkovićki putopiščić mi, budući da ga završavam na putu prema Dabrici, dođe nešto kao kružna tura. Selo se zove Ljuti Dol i s ono malo kuća raštrkanih u šumarcima i grmlju, jedva je vidljivo. Nije ni važno jer tražim i nalazim crkvu Vaznesenja Gospodnjeg i srednjovjekovnu nekropolu.


Crkva djeluje starijom nego što jest, tek joj je 113 godina. Zaključana, ali kad se propnem na prste i pipnem na izbočinu iznad vrata, evo ga, ključ, ključina takoreći! Nije mi prvi put, dosad sam tako više puta došao do ključa, obično ga „sakriju“ na najlogičnije mjesto. Ustaše su, kazat će mi kasnije u selu, tijekom Drugog svjetskog rata zapalili ikonostas, ali se desilo čudo i nije izgorio. Sreća pa postoje čuda, jer je fin i – ne vidi se to često – čitav obojen u crveno. 


 Zaključavam i uredno vraćam ključ na „tajno“ mjesto pa se „bacam“ na stećke. Uvijek sam ih „gladan“, a ovdje posebno, pošto znam da ima izvanredno ukrašenih i da su neki s natpisima. Po „Arheološkom leksikonu BiH“ ima ih na broj 81, a svi su odlično vidljivi, ustvari gotovo svi, budući da su neki potpuno utonuli u zemlju. Pojedini su visoki gotovo dva metra, viših ne vidjeh nigdje. Neko je ovdje primijenio originalnu metodu za čišćenje nektropole: izazvao je „požar ograničenog dometa“ tako da je sve oko stećaka ostalo čisto, a vatra nije dohvatila nijedan od novijih spomenika, što je drugo ljutodolsko čudo, budući da je riječ o aktivnom pravoslavnom groblju i da su stećci i noviji spomenici prilično izmiješani.


Vitice, arkade, vrpce, na jednom čak i štit s mačem, na drugom konji i ratnici ili lovci, ne vidi se baš jasno, ali je sve u sjeni onih s natpisima. Isti su, jedan do drugog, i očito ih je radio isti majstor. „Ase leži Radosav Vukić (sin) Vukca Pičevića na svoj(oj) plemenitoj (zemlji)“ stoji na jednom, a na drugom „Ase leži Radivoj Vukčić Vukca sin na svojoj plemenitoj (zemlji) s bratom Radosavom“. Tako pročita uvaženi Marko Vego, a meni prenese kolega i prijatelj Marjan Drmač. Pičevići ili Pićevići, kako ih već ko čita sa stećaka, bili su poznat rod, financijski očito moćni, čim su bili ktitori najpoznatije onodobne crkve u ovom kraju, one posvećene svetom Iliji u Potkomu, od koje je ostalo samo nešto malo ruševina. Radivoja je zapao zeru nekvalitetniji kamen pa je majstor, zbog izdužene pukotine ispod prvog reda natpisa, morao napraviti dvostruki prored. Mora da baš i nije bio pri parama :) Drugi put ću, obećavam sebi, ponijeti i zapaliti svijeću, sirotom rabu Božjem Radivoju… -


Milo JUKIĆ/Bljesak


 
Loading ...

ANKETA

Da li ste zadovoljni novom autobuskom stanicom?