GRANICE SU LJUDSKE IZMIŠLJOTINE: Sve dok budem mogla letjeti, neću se skrasiti


GRANICE SU LJUDSKE IZMIŠLJOTINE: Sve dok budem mogla letjeti, neću se skrasiti 


U sretnim danima moga djetinjstva, u sunčanoj Hercegovini i Dalmaciji, kada nije bilo ovih neprirodnih administrativnih granica, moja generacija je odrastala koliko u Trebinju, toliko i u Dubrovniku.


Mnogo su nam značile ta otvorenost i sloboda, kao i blizina međunarodnog aerodroma i Italije, do koje se lako dolazilo brodom, te prisustvo mnoštva turista koji su nam približavali neke druge kulture.


Kada s tim kombinujete moj pomalo buntovnički i avanturistički duh i znatiželju, onda dođe nekako normalno da sam željela da putujem i da otkrivam nove svjetove, pa sam od 14. godine imala priliku da putujem na razne destinacije, što je dovelo do toga da živim u više zemalja.


Preporučujemo Holanđanin porijeklom iz BiH: Zahvalan sam roditeljima što govorim njihov maternji jezik


Granice su ljudske izmišljotine, a lična ograničenja su u našim glavama. Nije me nikada plašilo da prelazim granice i upoznajem nove sredine, baš naprotiv, bilo je jako uzbudljivo snalaziti se u novom okruženju i svaki put iznova sam namjerno išla dalje, prelazila granice mnogih država, te pomjerala lične. A najviše bih voljela da nema ni jednih ni drugih.


Vrlo brzo sam se navikavala na nova okruženja, u Švedsku sam došla u junu 1973. godine, nisam znala jezik, ali me to nije spriječilo da već u septembru iste godine krenem na fakultet i da diplomiram u roku. Naravno da nije bilo jednostavno i lako, posebno što sam se sama morala izdržavati, pa sam radila svakojake poslove da bih finansirala svoje studije sinologije, kako u Švedskoj, tako i u Holandiji.


To što sam iz BiH mi nikada nije smetalo da postignem nešto ili da se uključim u neko društvo. Dapače, odrastanje u multikulturnoj sredini je sigurno bilo od pomoći u tome procesu. Kada ste otvoreni i prihvatate druge i drugačije, vidjećete da vam se to uzvraća i da ljudi isto tako prihvataju i poštuju ono što je vaše i ono što ste vi kao ličnost.


Kada je počeo rat u BiH, moj suprug, moje dvoje male djece i ja smo se zatekli u Luxembourgu, gdje smo tek bili kupili kuću u namjeri da se tu skrasimo i podižemo djecu. Svako na svoj način reaguje u kriznim situacijama, meni je bilo prirodno da sve svoje resurse, snagu i znanje uključim, ne samo u humanitarni rad nego, uz pomoć mojih ranije stečenih diplomatskih vještina i znanja više stranih jezika, da se angažujem na političkom i diplomatskom polju u interesu BiH.


​​Svoje znanje sam koristila za podizanje bh. diplomatskih predstavništava u Evropi još u toku rata, kao i za podršku radu Međunarodnog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije u Den Haagu. Taj moj dugogodišnji i požrtvovan angažman je vrednovan od BiH na taj način što su me imenovali za počasnog konzula BiH u Velikom Vojvodstvu, funkciju koju sam ponosno obnašala skoro dvadeset godina. Nadam se da sam tim svojim angažmanom uspjela olakšati našim državljanima njihov dolazak i prilagođavanje životu u Luxembourgu, razbijanju predrasuda prema njima, građenju prijateljstava, poslovnih veza, te izgradnji opšteg ugleda BiH u Velikom Vojvodstvu.


Prije više od deset godina sam odlučila da težište svoga angažmana prebacim u BiH, gdje sam, sa jednim engleskim investitorom napravila nekoliko projekata iz oblasti nekretnina i turizma, te otvorila malu punionicu meda s ciljem promocije fantastičnog hercegovačkog meda od ljekovitog bilja. Iako sam u penziji, koju sam zaradila radeći za jednu američku investicionu kompaniju, moje dvije firme u BiH, Herzeg Med i HPM nekretnine u Trebinju, moja su dva poslovna hobija.


Naši iseljenici se, nažalost, rijetko usuđuju investirati u pokretanje nekog posla u BiH, što je razumljivo zbog političke i pravne nesigurnosti i veoma lošeg poslovnog okruženja. Međutim, primjetno je da druga generacija izbjeglica i drugih iseljenika, koja je odrasla, čak i rođena, u trećim zemljama, kupuje nekretnine, manje kao investiciju, više kao mjesto za odmor, tj. "second home" . Očito je da se veza sa BiH održala, iako im je mjesto stalnog boravka negdje drugo.


Održati vezu sa BiH, kada živite u inostranstvu veći dio života, i kada ste udati za Holanđanina kao što sam ja, gdje je zajednički "porodični" jezik holandski, nije nimalo jednostavno, iziskuje odlučnost, strpljenje i napor. Sa ponosom mogu reći da sve troje moje djece govore bosanski kao maternji jezik, i to je jedini jezik na kome sa djecom komuniciram, iako svi znamo još barem po pet stranih jezika. Moja djeca su veoma vezana za BiH, dolaze svake godine, imaju po stan u Trebinju i tu se osjećaju kod kuće. To me veoma veseli i ponosna sam na tu činjenicu, a i jako zahvalna svome suprugu koji me je u tome bezrezervno podržavao, a koji je i sam vezan za Trebinje i Dubrovnik.


​Ima jedna anegdota vezana za moga supruga. Iako Holanđanin po svemu, njegova majka je rođena u Sarajevu, kasnije se udala u Holandiju, ali su živjeli u Južnoj Americi gdje je moj suprug, sticajem okolnosti, rođen. Kako je po osnovu mjesta rođenja svoje majke imao pravo na bh. državljanstvo, to je iskoristio, tako da je ponosan vlasnik bh. lične karte i pasoša. Svaki put iznova je neobično smiješno vidjeti reakciju graničara ili policije kada ga identifikuju i ustanove da se ovaj bosanski državljanin zove Peter Feliciano Ananda van Veen, rođen u Cochabamba, Bolivia, lična karta izdata od SUP-a Trebinje! Sigurno je to jedna od najčudnijih ličnih karata u cijeloj BiH!


Naravno da je njegovanje kulture isto tako važno kao i njegovanje jezika koji je njen najvažniji dio. Da biste kulturološki bili bliski nekom području, morate njegovati sve aspekte određene kulture, uključujući i prijateljstva i druženja sa ljudima iz BiH, što veoma rado i radimo.


Iako je kosmopolitizam ono što mene i moju porodicu najviše određuje, onaj dio identiteta koji je vezan za BiH svi ističemo sa ponosom u svakoj prilici.


Teško je izdvojiti jednu stvar koju bih najviše željela promijeniti u BiH jer zemlja vapi za promjenama. Ali eto, kada bih sada trebala napisati Djeda Mrazu pismo sa samo jednom željom, onda bi to bila želja da se svi njeni građani osjećaju ponosnim što su Bosanci i Hercegovci, jer je to predivna zemlja, puna dobrih ljudi koji su imali tu nesreću da skupo plaćaju to što drugi ne razumiju njihovu posebnost, a često je ni oni sami ne razumiju i ne cijene, nego teže da se identifikuju s nekim drugim identitetom, koji im je u suštini stran. U tom procesu su mnogi pogubljeni, što me žalosti. Eto, to bih voljela izmijeniti, da u ovome lutanju svi ponovo pronađemo sebe i svoj identitet. Neprirodno je da nam bude bliži i da se identifikujemo sa nekim ko je fizički i kulturološki daleko, prije nego sa svojim prvim komšijom sa kojim smo odrastali i sa kojim imamo toliko zajedničkog, pa čak i rodbinskog.


Naravno da me žalosti odlazak ljudi iz naše zemlje, ali i ja sam nekada bila jedna od njih. Taj odlazak se ne mora gledati samo sa negativnog aspekta. U BiH se svi političari zaklinju u konstitutivnost naroda, a ljudi odlaze tamo negdje gdje nisu konstitutivni, gdje imaju građanska prava i bolje uslove za život.


U konačnici, ti ljudi će naučiti svašta, proširiti vidike, postati svjetski ljudi. Kao takvi, a govoreći iz ličnog iskustava, oni, te njihova djeca, mogu doprinijeti BiH više nego da su ostali u njoj, mizerni, obespravljeni, siromašni i stjerani u konstitutivne torove.


U sadašnjem globaliziranom svijetu najmanje je važno gdje se fizički nalazite. Veoma mnogo ljudi radi za kompanije čije je sjedište van države u kojoj se nalaze. I sama sam radila u velikoj američkoj kompaniji gdje nam je backoffice bio u Indiji...


​​Danas se veoma lako i jeftino leti na sve strane svijeta, pa je sve lakše i jeftinije doći u BiH kada poželite. Fizička lokacija postaje sve manje važna i zbog fantastičnih mogućnosti elektronske komunikacije. Ja sam, lično, elektronski prisutna u mojim firmama u BiH, efekat je isti kao da sjedim u kancelariji sa svojim personalom, s tom razlikom što mogu da radim i u pidžami.


To je jedan od razloga zbog kojih se ne stignem poželjeti, a drugi je što sam i fizički često prisutna na relaciji Sarajevo - Trebinje. Dolazim skoro svaka dva mjeseca i ostajem 2-3 sedmice, a cijelo ljeto provodim u Trebinju.


Ono što je prednost u BiH u odnosu na sve zemlje u kojima sam do sada živjela jeste toplina ljudi i bliskost koju imam sa njima. Taj stepen bliskosti nisam nikada uspjela postići sa strancima, bez obzira na to koliko dugo sam u nekoj zemlji živjela, koliko sam prijatelja imala i koliko smo dobri prijatelji bili. To je jedna stvar, a druga je humor. Humora kao što je naš, stvarno nema nigdje. Uvijek sam važila za preozbiljnu osobu, pa dođem u BiH, između ostalog, da se opustim i da se dobro ismijem...


Sigurno se neću vratiti u BiH u onome smislu da stalno budem tu, nisam navikla da budem na jednom mjestu. Najviše volim da živim u mjestima koja imaju dobre avionske linije.


​​Luxembourg ostaje moja primarna lokacija, jer je to fantastična zemlja za koju smo porodično jako vezani. Aerodrom mi je veoma blizu, a vrhunski je povezan sa cijelim svijetom, pa sve dok budem mogla letjeti, neću se skrasiti samo na jednom mjestu.


Mubina van Veen - Isović/OSLOBOĐENJE


 

Loading ...

ANKETA

Da li ste zadovoljni novom autobuskom stanicom?