ZAŠTO MLADI MAŠTAJU DA UPIŠU DIF


ZAŠTO MLADI MAŠTAJU DA UPIŠU DIF


Dok je u našem djetinjstvu, koje smo provodili u onom mračnom i nenarodnom režimu komunizma, u kome se vrednovala neka škola i stečeno znanje, san svršenih srednjoškolaca bio da završi neki fakultet, kako bi u budućnosti dobro živio, danas se vremena nisu mnogo promijenila, san je ostao isti – da završi neki, po mogućnosti privatni fakultet i da to bude, po mogućnosti, DIF.


Nekadašnja nepravda koja je nanesena skraćenici DIF (Državni institut za fiskulturu) dajući joj u kolokvijalnom govoru drugu konotaciju – Da imam fakultet, sada se polako ispravlja i takvi visokoobrazovni kadrovi dolaze do izražaja. Danas, u ovom svijetlom, poslijeratnom, narodnom režimu, ne morate imati ni veliko srednjoškolsko predznanje, ne morate, kao u nenarodnom komunizmu, završiti ni srednju školu četvrtog stepena, već je nepravda konačno ispravljena, pa su trgovci, konobari, metalske struke koje su se nekada nepravedno nazivale zanatima, danas dobile šansu da završe ne samo DIF, već i druge renomirane fakultete našeg okruženja, od Više trenerske škole koja je nekada djelovala u Bileći, preko njenog sestrinskog fakulteta u Jablanici, pa sve do nekih sveučilišnih znanja iz Gacka, kao i druge fakultete.


Zlobnici bi kazali da iz ovih redova izbija sarkazam, ali ankete pokazuju da većina omladinaca danas želi upisati DIF upravo zbog njegove perspektive, jer su mnogi poznati „difovci“ (ne uzimajući u obzir one profesore što su studirali u nenarodnom režimu) danas direktori i rukovodioci, pa, za sada mahom samo dječaci, maštaju kao u filmu „Kad porastem biću Kengur“ - da završe DIF. Tako se i ovoj skraćenici sve više gubi prvobitno značenje Državnog instituta za fiskulturu i koristi sve učestaliji naziv - Direktorski institut za funkcionere.


Da se izbjegne svaka eventualna sličnost sa našom okolinom, nikako nam na pamet nisu padali naši direktori sa trgovačkim školama i kasnijim tjelesnim odgojem, niti su nam padali na pamet loši đaci iz srednjih škola kojim su se i profesori na privatnim fakultetima „potpetili“ pa ne daju da polože ispit, niti nam na pamet padaju oni koji su diplome sticali u Beču, ali se samo iz želje za skromnošću ne razbacuju svojim znanjem njemačkog jezika.


Nikada nam ne bi na pamet palo da vrijeđamo naše diplomce sa fakulteta u nekadašnjem stovarištu isto tako nekadašnjeg „Neimarstva“, jer oni nisu krivi što su  slučajno na fakultet ulazili na ista vrata prostorije u kojoj se prodaju klozet šolje i bidei, budući da ova toalet galanterija ostaje lijevo, a fakultet ima desni ulaz. 


Taman posla da se neko nađe uvrijeđen, jer su to sada donijela nova vremena, u kojim oni nisu imali privilegiju da se školuju u boljim uslovima, kada se školarina nije  plaćala, a studentski domovi i hrana bili gotovo bagatelni.   


Svaka sličnost je nenamjerna i slučajna, pa slučajno pomenuh i film „Kad porastem biću Kengur“, jer junaci ovog filma kradu bogu dane i čekaju da se pojavi „deus ex machine“ i riješi stvar (neka mi i sada oproste svi oni intelektualci koji se nisu puno zamarali latinskim jezikom, jer im, pored Gugla, ovakvo znanje i ne treba, a kad bolje razmislim – ni škola, jer ona nudi znanje na zaobilazan način, bubanje umjesto guglanja)...


SARANSAK

Loading ...

ANKETA

Da li ste zadovoljni novom autobuskom stanicom?