KOLIKO JE KULTURE U TREBINJU – GRADU KULTURE?


KOLIKO JE KULTURE U TREBINJU – GRADU KULTURE?


Koliko je Trebinje, ako se izuzme nesporno kulturno-istorijsko nasljeđe, zaista grad kulture – ne bi znao odgonetnuti, jer nam ne nedostaje bahatog skrnavljenja gradskih fasada, drvoreda i uopšte ulica, ponajprije plakatima o nastupima različitih pjevača i pjevaljki sa izvođenjima koja su daleko od kulture. 


Nažalost, nije nas “osvojila” ni sposobnost u ugostiteljstvu, gdje bi se, kao u važnoj turističkoj grani, trebalo najviše zarađivati, a konobari, osim što se ne snalaze u sporazumijevanju sa strancima, ne pokazuju ni dovoljan fond riječi srpskog jezika kojim komuniciraju sa domaćim gostima.


Kolike su plate u uslužnoj djelatnosti – to gosta nije briga, da li je Gradska uprava, prema najavama s početka sezone, pronašla rješenje za povećanje njihovih zarada – ni to gosta nije briga i ništa ih, uostalom, ne treba ni biti briga, nego da za njihov novac ( a cijene su sve veće) budu adekvatno usluženi. 


Osim što me je prošlog ljeta konbar iz bašte Platana jurio sve do Dučićeve ulice vičući glasno za mnom i mojim društvom da mu platimo već plaćeni račun, što me je gotovo u zemlju zakopalo od stida i osjećaja da svi šetači tog subotnjeg prijepodneva gledaju u mene, bezbroj sam puta doživio da konobarima beskrajno dugo mašem i dozivam nekoga da me usluži, ali bez uspjeha. 


Ovoga se ljeta takva situacija u Platanima malo promijenila, jer ni stolova, niti gostiju nema kao ranije, ali mi se takođe desilo, u društvu prijatelja iz Kanade, da konobar ne zna šta je rakija od kruške, za koju je prvo rekao da je ne drže, ali je pogodio “iz treće”, kada smo se dosjetili čarobne riječi – viljemovka, a naplatio ju je poprilično.


Ništa bolja situacija nije ni u ostalim ugostiteljskim objektima centra grada, gdje vam se, iako vas ne poznaje, može desiti da vam konobar priđe i bez pozdrava “ladno” samo upita – šta ćete?, bez osmijeha ili, ne daj bože, komplimenta, koji, samo malo južnije, u Crnoj Gori ili Hrvatskoj, dolazi gratis.


Desilo mi se i to da u Gradu sunca konobar bude ljubazan, ali, kada smo mu dali mobilni telefon sa namještenom opcijom kamere, na koji je samo trebao kliknuti kako bi ovjekovječili trenutak, ljubazno nam je odgovorio – Nemojte molim vas, ja ne znam na to raditi, ja imam običnu staru “Nokiju”. A pride je ovom momku ne više od tridesetak godina, što se staroj gardi iz nekadašnjeg UTP “Leotar” ne bi desilo, iako ni oni vjerovatno nemaju pametne telefone, no, sami bi bili dovoljno pametni da se snađu u svakoj situaciji.


Što se “plakatiranja” grada tiče, a u posljednje vrijeme, vidim, prevladavaju reklame o gostovanju golišavih i odjevenijih estradnih zvijezda u Stocu, Herceg Novom (iako u ovom crnogotskom gradu ne viđam trebinjske plakate) - i mi konja za trku imamo, pa, ako zanemarimo naviku da na javnim mjestima gledamo golišave obline takozvanih umjetnica i različite druge propagandne materijale koji se lijepe i na stara stabla  platana,  počeli smo promovisati i nepismenost, čak i pod pokroviteljstvom Grada Trebinja.


O nepismenosti, u čijem je vrhu grb Grada Trebinja, svjedoči reklamni plakat o  nastupu estradnih zvijezda “Djanija i Pedje”, čiji je gost Katarina Grujic, te sa  obavještenjem o “pocetku” koncerta i, što je i najskandaloznije, “preprodaja” karata (što bi u žargonu značilo švercovanje koje je zakonom zabranjeno, a kod nas se reklamira) odvijala se – “na salteru sportske dvorane bregovi”.


Onaj ko je radio ovako nesretnu pripremu za štampu – ili nije završio osnovnu školu ili mu je učitelj, odnosno nastavnik i profesor maternjeg jezika bio neki tadašnji širokobriješki kadar, koji danas može služiti samo na sramotu, jer, ako su Peđa i Đani ostali Pedja i Djani, barem bi naselje Bregovi moglo da se odštampa velikim slovom, a preprodaja, ako stvarno nije u pitanju javno reklamiranje šverca, trebala je vjerovatno biti pretprodaja.


Riječi Pedja, Djani, pocinje i sl.bi i mogle imati opravdanje ako je rukopis za plakat u pripremu predat kucan na starim pisaćim mašinama proizvedenim nakon Drugog svjetskog rata, kada na tipkama nije bilo slova Đ (što se ne može isključiti), ali je ipak  potrebno podsjetiti da se, odmah nakon naučenih pisanih slova, u nižim razredima osnovne škole, uči da se imena mjesta, gradova, naselja – pišu velikim početnim slovom. 


O tome da u gradu kulture propadaju kulturno-istorijski spomenici, poput ckve u Aranđelovu na kojoj su od vlage podbuharile stare freske, da se i ne zna gdje je “vila rustika” u Petrovom Polju, da propadaju ostaci srednjevjekovnog grada Mičevca – nekom drugom prilikom (a da ne govorimo o starim austougarskim kulama koje smo prije šest godina tako zdušno branili od Emira Kusturice)…  


SARANSAK

Loading ...

ANKETA

Da li ste zadovoljni novom autobuskom stanicom?