ZBOGOM SMOKI, ŠURDA, LJUBIŠA, IDOLU MOGA DJETINJSTVA


ZBOGOM SMOKI, ŠURDA, LJUBIŠA,


IDOLU MOGA DJETINJSTVA


Kada sam ga upoznao kod Juga Deretića u „Studencu“ bio je isto onako neodoljivo šarmantan kao na filmovima – širok i srdaćan osmijeh da sam u prvi tren pomislio da me je zamijenio sa nekim svojim dragim prijateljem i pomislih – Isti osmijeh ko na filmu „Kozara“, isti osmijeh ko u „Valteru“, isti osmijeh kao kad je bio Borivoje Šurdilović. Kakav široki osmijeh kod njega i pitomi, krotki osmijeh kod njegove supruge Mire koja ga je pratila i tada i cio njegov život? 


On je morao biti jugoslovenska zvijezda. Jednostavno, morao je. U to sam odmah bio ubijeđene nakon što je pristao da mi ljubazno odgovori na par kratkih pitanja, jer je bio drag, prijatne spoljašnosti, čovjek koji je privržen porodici i ženi, čovjek koji je sve što je uradio uradio svojski, do kraja dajući sebe, a ja sam iz svoga djetinjstva ponio upravo takve slike iz naše stare, velike domovine, u kojoj su to tada bile osnovne čovjekove vrline.


Bavio se on i problemima sadašnjice, gdje je sa „Natašom“ dao odličnu sliku modernog sivila, vraćao se u Sarajevo prije i poslije Drugog svjetskog rata u „Mirisu kiše na Balkanu“, ali kod nas srednjovječnih pionira nikada ništa neće zamijeniti Valterovog prijatelja, niti Novaka sa „Neretve“, niti Mitra u „Kozari“, ali ni nezaboravnog Nikoletinu Bursaća u „Orlovi rano lete“, pa još i još uloga.


Tada, kada su svi neprijateljski meci mimoilazili i njega, i pokojnog Batu Živojinovića, Dragana Nikolića, Borisa Dvornika, vjerovali smo u njihovu besmrtnost za koju danas znam da se obistinila, jer su nam djetinjstvo učinili plemenitijim i ljepšim, jer su nas učili zajedništvu i ljubavi koji su iz te percepcije morali biti besmrtni, kao i njihove svevremenske uloge.


Nažalost, svi su se preselili u vječnost, ali su nam ostavili nezaboravne uloge o ljepoti življenja koje svjedoče o tome da se „još nismo iz ljudi ispisali“ ...