DRAMA NA TREBINJSKOM ASFALTU


DRAMA NA TREBINJSKOM ASFALTU


Trebinjci su, izgleda, nepobjedivi u sklonosti ka pretjerivanju, pa se i novinski stupci, valjda u nedostatku „pravih“ vijesti (a „pravim“ vijestima se kod nas u posljednje vrijeme smatraju samo one koje u naslovu imaju pridjev „rekordni“ i nagovještavaju senzacionalizama), pune toplotnim udarima, rekordnim temperaturama, kako bi sve proprimilo apokaliptičnu sliku. 


Uostalom, dosta manje pažnje će privući naslov o priznanju koje su u Herceg Novom dobili vatrogasci iz Lastve, a koje svakako zaslužuju i trebinjski vatrogasci i svi oni koji se ovog ljeta bore sa vatrenom stihijom, od naslova u kojima se „odvija prava drama“, „uništava se“, „vatrena stihija guta sve pred sobom“, kada izgori nečija štala, kada se pomenu opožareni kilometri i katastrofalne posljedice. 


Tako se ovih dana „u Trebinju odvija prava drama na asfaltu“, jer smo mi koji u kancelarijam i svojim kućama uživamo pod klima uređajima, napravili dramu snizivši temperature na dvadeset i koji stepen i izašli na asfalt gdje je 40 stepeni, pa sami stvorili dramu, kao nenaviknuti na ekstremno visoke temperature.


Pozdravljam ovakvu percepciju trebinjskih Sarajlija, pozdravljam i percepciju Gačana i svih onih koji su doselili u Trebinje sa Gornjih horizonata , pa se ni poslije 20 godina ne mogu naviknuti na naša ljeta, ali, kako mi to danas reče jedan prijatelj koji u Švedskoj živi više od 20 godina – Ovo sve ko da nisu Trebinjci i ko da ne znaju da je u Trebinju ovako vruće. Ja mislim da je stvar u starenju i kada počneš kukati od vrućine, a pri tom si rođeni Trebinjac, u stvari tada u glavi počinješ da stariš, koliko god da ti je godina.


I to je sigurno tako, uz jednu dozu brzog navikavanja na komfor, pa se dalekim čini ono vrijeme kada bi cijelo Trebinje hrlilo u Borčevu robnu kuću, današnji Tropic, na rashlađivanje, jer su jedino oni imali klima uređaje i uz još veću dozu zaborava kada smo osamdesetih godina mi u Hrupjelima, Policama i svim visokim zonama muke mučili sa vodom, a stari dobri Glas Trebinja, bez senzacionalizma, bez žutih naslova i rekordnih cifara, objavljivao naslove o tome da se traži gdje je rješenje problema. 


I tada su po onom trebinjskom „čelopeku“ ugostiteljski objekti i ulice bili prazni, o čemu (radi ilustracije, ali ne i senzacionalizma) svjedoče stari brojevi „Glasa“, požare smo, doduše, brže gasili jer smo imali vojsku i proglašenja mobilnog stanja pa sam jedne večeri na Južnoj kapiji Starog grada i ja u bijelim farmerkama i bijeloj majici „otišao“ na Ivanicu i odatle se vratio u crno-bijeloj kombinaciji, a rashlađenje nismo tražili po gradskim česmama, već na Sušici, na Stapu, na bazenima Bregovi i Banje i, doduše puno brže, u Dubrovniku, Kuparima, Mlinima.


Rekordne temperature, toplotni udari i biometeorloška prognoza su produkti modernog doba, tako da u neku ruku imamo sreće što su nam sela opustjela, što nema stoke i što se sijeno ne kosi, jer – ko bi išao u kosidbu kada su vam već naveče na televiziji saopštili da se sutra nećete osjećati dobro, da vas čeka toplotni udar i sve tako blablaba?


To je danas tako. Nema više starina ko moj đed koji je kosio sa 80 i kusur, sve u košulji i rašnim gaćama, pa kad se povuče u hlad da zapali cigar duvana i odmori, samo prevuče palcem preko čela, pokupi znoj ko brisač sa auta u najvećem pljusku i promrmlja – Mali, daj mi taj kaput (a u pitanju je sako od grubog sukna okačen na drvetu), prijenula mi košulja za leđa, ubiće me cug...


P.S.


Dječaka sa slike sam fotografisao prije nekoliko godina na česmi u Dučićevoj ulici, a kada sam ga pitao – Je li vruće?, uglas mi je odgovorilo cijelo njegovo društvo – Nije nimalo, nego mi ovo glavu stavljamo pod vodu zbog fazona. Tada je izmjereno “rekordnih“ 37 stepeni...


    SARANSAK