TRIDESET GODINA MATURE – JOŠ IMA ŽIVIH PROLETERA


TRIDESET GODINA MATURE – JOŠ IMA ŽIVIH PROLETERA 


Osim ljente promenade Trebinjem, novih viđenja sa starim prijateljima koji su iz djetinjstva preselili u Ameriku, Australiju, po Evropi, regionu i ko zna gdje sve ne, u gradu na Trebišnjici se u ovim vrelim danima otvaraju i sezone proslava godišnjica mature – 10, 20, 30, 40, 50 godina.


Ovi posljednji su se, po svjedočenju brojnih sudionika, okupili radi razgovora, savjeta kom specijalisti je najbolje ići za pojedine bolesti, pili su uglavnom čajeve, jer kafu ne smiju zbog pritiska, alkohol je, osim hipertenzije, uzročnik još dugog niza zdravstvenih problema, a sokovi su mogli biti samo bez šećera zbog velikog broja dijabetičara. Ipak, popričali su, prisjetili se starih dana, vidjeli se i mijenjajući različite vrste naočari sa plus i minus dioptijom – ustanovili i stanovite spoljne promjene jednih na drugima, ali su se mogli pohvaliti uspješnim karijerama i ljepotom svoje djece i unučadi. Suma -  sumarum, bilo im je lijepo.


Ovi koji su slavili 40 godina kažu da su u Hotelu „Leotar“ imali takvu feštu – da su kući došli svi „u goloj vodi“ od igre, pića i veselja.


„Toliko nam je dobro bilo da smo se dogovorili da se ovako sastanemo svake godine dok god nas zdravlje služi. Ma, ima nas i bolešljivih, pritisak, šećer , bolovi u krstima i nogama, ali se niko nije žalio, igrali smo ko da nas ništa ne boli. Kad sam došla kući u sitne sate muž mi je samo rekao – Ošta si to tako mokra, da te nije ko u Trebišnjicu gurnuo? Kad sam mu priznala da nisam stajala sa igrom i pjesmom samo mi je u šali dobacio – Pa mi se sutra samo požali da te bole noge“, ispričala mi je jedna poznanica.


Ja, nažalost, već pripadam ovoj trećoj skupini – tri pune decenije od mature, kada sam se, misleći da mi je Trebinje pod nogama, uputili na studije u Sarajevo, a tamo me na prijavnici Studentskog doma „Neđarići“ dočeklale stare domske čuke, uz vječito isti govor za dobrodošlicu – Obdanište je prekoputa, ti si ovdje zalutala.  Koje si ti uopšte godište mala? Šeset osmo, zar i to postoji?


I sve to ko da je juče bilo, a naša djeca već uveliko na fakultetima. Ako, to je prirodan slijed, važno je da se mi osjećamo mladim. Ko broji godine i kilograme? Pa i nismo se mnogo promijenili. Šta ima veze što su momcima umjesto nekada krasnih kovrdža ostali gola tjemena – to je sada in, i šta ima veze što svi imamo malo šlaufića oko struka – konfekcija ima krojeva i za nas.


Ovo je bio početnički entuzijazam kada su „šezdesetosmaši“ krenuli na proslavu te tričave tri decenije mature, ali, očigledno, naša i percepcija ugostiteljskih radnika nije bila ista, kao što nije bila ista percepcija „našeg“ i modernog vremena, pa smo mi očekivali štimung i igru, neki odvojeni prostor makar paravan bila i ribarska mreža, a dokazali smo i početak sopstvene dementnosti, jer smo svi skupa previdjeli da muzike uživo neće biti.


Umjesto romantizma u kome je ostala naša mladost (ne računajući ratne godine koje su nam pojeli skakavci) mi smo se najednom našli u realizmu, suočeni sa stvarnošču da su svi gosti ugostiteljskog objekta u kome smo bili, u stvari bili na našoj proslavi, namigivali nam i svako malo pogledivali u nas, uz dobacivanja da je muzika sa zvučnika (bila je toliko lagana da gosti mogu mirno ćakulati) izabrana očigledno zbog nas jer su se razabirale popularne note osamdesetih, a vrhunac u kasnijim časovima – tamburaški miks – sa miksete, dakako, jer smo mi to tako dogovorili.


Sve je to imalo svoje prednosti (tješili smo se međusobno) jer smo se dobro ispričali, pohvalivši se i mi svojom djecom, ali i sopstvenim karijerama, jer nismo imali kamokud, napravili par fotografija, selfija, pa bogami i diskusija i ostalih „ija“, da bi nam uslužno osoblje, u neko doba noći, počelo dijeliti ćebad, jer smo očigledno bili smrznuti, pa nam prehlada mokraćnih kanala može izazvati probleme sa prostatom ili urinarnim traktom, a upala pluća se na pragu pedesete može lako zakomplikovati.


I tako, najviše ličeći na drugove Prsana, Dimnjačara, Riđana, u zavejanim Kapelskim kresovima, probudi se osviještenost kod nekoliko drugova i drugarica u kojim se probudiše svi naši Neznani junaci i Omladinke Mare, grunu iz nas Internacionala, pa iako niko nije povikao „Juriiiiš“, ali kao da jeste, nas desetak, prkosno u kozaračkom kolu, krenusmo prema Merlot baru i Undergraundu, pa u Bulls dok je na horizontu pucala zora.


Ova hrabra grupa očekuje da se pokret omasovi večeras u kafani „Kod mačka“ (ovo je konspirativno ime kafane u blizino zgrade PIO) jer tamo nastupa drug Bajro Planjanin, a mi šaljemo snažnu poruku – Dok god čujete pucnje sa Ljubina groba, znajte da ima živih proletera...


SARANSAK