KOŠARKAŠKI VELIKAN ZDRAVKO ČEČUR NA 16. GODIŠNJICU SMRTI PJEVAČA


KOŠARKAŠKI VELIKAN ZDRAVKO ČEČUR NA 16. GODIŠNJICU SMRTI PJEVAČA


Šesnaest godina obilazio je grob Davorina Popovića. Danas nije stigao. Bolest ga je spriječila i da ode na sinovu svadbu, koji je dobio ime po Davorinu Nuspojave teške bolesti danas ga sprečavaju da putuje 


Danas je 16. godišnjica smrti legendarnog pjevača "Indexa" Davorina Popovića. Da ga zdravlje bolje služi, danas bi u Sarajevo iz Trebinja došao Zdravko Čečur, miljenik košarkaške publike u bh. prijestonici i njene čaršije, kako bi posjetio grob svog velikog prijatelja na Barama, baš kao što je to činio svih proteklih godina.


Trebao je danas Čečur iz Sarajeva produžiti i za Pulu, jer se upravo na godišnjicu smrti velikog Pjevača ženi njegov sin, koji je dobio ime upravo po Davorinu Popoviću. Košarkaška legenda koja u posljednjih šest mjeseci živi u Domu penzionera u Trebinju, uvijek je slavio život, pa tako i sada, kada se junački bori s teškom bolešću zbog koje je početkom godine operisan i koja ga sprečava da putuje.  


GLAVNA RIJEČ  


Naš razgovor s ovom sportskom legendom tekao je spontano i vrlo prisno, jer kažu svi koji poznaju Čečura, on drugačije i ne umije. Za "Dnevni avaz" otvorio je dušu te se sjetio svog prijateljstva s Davorinom, druženja sa Mirzom Delibašićem, otkrio je i zašto je odlučio prodati stan i smjestiti se u dom u kojem mu, kaže, ništa ne fali i zahvalan je osoblju koje se brine o njemu. 


Za Mirzu Delibašića popularni Čeča bio je najveći laf kojeg je poznavao, dok ga je Davorin Popović molio da mu da "dva-tri centa". 


- A ja bih mu na to odgovorio: "Ne! Tebi je Bog dao da pjevaš i da si tolišni, a meni da igram i da budem ovoliki. Ne dam ti centa!" Na to bi mi Davorin kazao: "Jesi stipsa." I tako su prolazila naša druženja - prisjetio se na početku razgovora Čečur, koji je godinama bio standardni član prve petorke one nezaboravne sarajevske Bosne Bogdana Boše Tanjevića, koja je bila jugoslavenski i evropski šampion.   


S Vama razgovaramo u povodu godišnjice Davorinove smrti, a s druge strane, danas se u Puli ženi Vaš sin Davorin. Jesu li osjećaji podijeljeni?      


- Jeste, na godišnjicu smrti mog velikog prijatelja ženi se moj sin, koji je dobio ime po Davorinu. Prošle godine sam bio kod djece u Puli pa sam došao u Sarajevo, posjetio Davorov grob na Barama, ali kako imam rak prostate, zbog određenih nuspojava, sada ne mogu putovati. Osjećam se kao idiot, kreten, kada moram zaustavljati autobus kako bih svaki čas izlazio i odlazio u toalet, zato sam najmirniji u svojoj sobi. Malo izađem u najbliži kafić. Ranije sam bar dva puta mjesečno bio u Sarajevu, sad mi više nije do puta.    


Kada se spomene Davorin, čega se najprije sjetite? 


- Njegove melodije "...iza svakog nestanka rođenje niče...", pjesma "Negdje na kraju u zatišju"... S obzirom na to da sam sve svoje uspomene na košarku, “Indexe”, Davorina, dao djeci i to je sve kod njihove mame u Puli, kazao sam sinu Davorinu da on i njegova supruga saslušaju tu melodiju, koja je simbolična na svoj način.


SA DAVORINOM POPOVIĆ BIO VELIKI PRIJATELJ


Davor je obožavao mog sina, drago mu je bilo što je dobio imenjaka. Davorin je bio slatko dijete, sad me može u zubima nositi. Kada se rodio 1984. godine, to je bio urnebes i,  naravno, Pjevač je vodio glavnu riječ, jer se slavilo rođenje njegovog kumčeta. Eto, prošlo je 16 godina od Davorinove smrti, moj sin se danas ženi... Sve je povezano na neki način simbolikom, drugarstvom, prijateljstvom, kumstvom...


Zaborava, dakle, nema? 


- Nikako! I u pričama, društvu, intervjuima, ni Davorina ni Mirze. 


Dvorana utihne  


Šta najviše pamtite? 


- Ima toliko toga. Ali, recimo, kada bi počinjala utakmica u Skenderiji, mi u Velikoj dvorani. Mirza i ja igramo zajedno. Davor je obično gledao da posljednji dođe, dvorana k'o šibica, ja na podbacivanju, a on samo naiđe pored zapisničara, pa klupe, stane sekundu, dvorana utihne, a on će sudiji: “Pazi mi trinaestku!” I produži. Pamtim i naša druženja u Trebinju kod mojih roditelja. Kada govorim o Davorinu, teško mi je ne spomenuti Mirzu, jer niko nije osvojio ono što je on osvojio. Kada je otišao u Real Madrid, odmah mi je poslao kartu pa sam bio kod njega tri sedmice. Obožavali su ga! 


Život ste živjeli punim plućima. Reklo bi se da ne žalite ni za čim?      


- Sutra da umrem... Jer, toliko mi je lijepo bilo... Imam dva divna sina, unuku Emili, ako doživim još unučadi... Moj život je bio toliko bogat, za pet drugih života. Šta pet? Svijet čitav sam obišao zahvaljujući košarci, imao sam veliko društvo, prijatelje... Kada bi mi stari došao u Sarajevo, rekao bi mi: “Pa, tebe svi znaju.” Normalno. Nikad nisam sjeo za volan, taksi je bio moje prijevozno sredstvo. Mirza Delibašić se oženio u Trebinju zbog mene. Zar to nije dovoljno? Nemam pravo da kukam, da sutra umrem, život je bio super! I hodanja, i novca, i provoda, i fenomenalnih prijatelja, kumova, dva sina, unuka... Doživio, evo, i drugog da oženim. Šta treba? Sad da kukam? Nego me je stid što sam prošao sto hiljada puta više nego neki moji vršnjaci. Istina, jedino za čim žalim je što nisam više vremena proveo s djecom.


S bolešću se borite hrabro. Niste mnogo razmišljali ni o odlasku u Dom penzionera? Nije Vam to teško palo? 


- Ma kakvi! Mene su prvi put prije dvije godine odgovorili od toga, raja iz Sarajeva i odavde, iz Trebinja. Kao, gdje ćeš, šta ti fali... Ali, nakupi se računa u stanu, a penzija tanka, smiješna, 220 KM. Zato je za mene bolje bilo da prodam stan i uplatim Dom, da ne razmišljam šta ću sutra jesti. Jednokrevetna u domu je 850 maraka pa dokle dotekne. Onda ćemo vidjeti hoće li Košarkaški savez BiH, iako se raspada, ili neko drugi, sinovi, moći pomoći. 


Posjećuju li Vas sinovi?  


- Da! Davorin, koji se danas ženi, doći će u septembru u Trebinje. To je pravi moj sin, jer pored čitave Pule, Kvarnera, Istre, on našao djevojku iz Bosanskog Šamca Adinu.


To je tatin sin, i tata se, kada je igrao za Bosnu, zabavljao sa Sarajkama, i sin treba da održi tradiciju s Bosankom. 


Vaš drugi sin je Saša. 


- Saša je živio u Puli, ali je prešao u Zagreb, jer često ide zbog posla u Madrid i Lisabon. On je već oženjen, imam i unuku, boginja u životu. Sedma joj je godina i kad kaže: “Deda, šta radiš?”, ja se istopim. I mlađeg sina sam zadužio da, ako dočekam, doživim još unučadi.


 S unukom Emili: Kad kaže: "Deda, šta radiš", ja se istopim


E, sad, ne znam do kada će ovaj karcinom da se zeza. Za sada je 1:0 za mene, odnosno za votku i prijatelje i za mene, jer su posljednji nalazi bili dobri. Pojavile su se metastaze u kičmi, rebrima i desnom ramenu i, da sam došao u Sarajevu, morao bih navrat-nanos nazad, u Trebinje, jer čeka novo vađenje nalaza i infuzija, koju primam svakih 28 dana, a svakog jutra pijem tablete. Te dvije terapije za sada su se pokazale dobrim, ali me je spasila operacija. Ko zna šta bi bilo do sad. 


Optimistični ste, kao i uvijek. Zapravo ste takvi cijeli život? 


- Uvijek! Ja sam i sa 20 razlike bacao za loptu. Rekli bi mi: “Što se bacaš”, ali za mene nije bilo predaje. Ako treba umrijeti, umrijet ću sutra! Ali, hoću da proživim ono što je ostalo i proživjet ću. Kada su mi rekli da imam tumor, pitao sam se šta dalje. Mislili su da ću se prepasti, onesvijestiti… Zanimljivo je da sam operisan u petak, 13. januara, a nosio sam broj 13, kada niko nije smio, ja jesam. Meni je sretan! 


Šta je Vaš životni moto? 


- Nekad davno sam u gimnaziji pročitao stihove nekog ruskog pisca pa ih uzeo za svoj moto, čovjek bez uspomena je list neispisanog papira, kao da nije živio. S Davorinom i Mirzom, moj život je bio pun anegdota, doživljaja. 


Ne mogu ja stati u obični krevet 


Telefon vam non-stop zvoni. Od prijatelja niste zaboravljeni? 


- Imam jedan mobitel za Australiju, Ameriku, Kanadu, taj ima Viber, pa mi ne daju mira... Do jedan, dva poslije ponoći znam pričati na telefon zbog vremenske razlike. Ovaj drugi je za raju odavde. Užare se nekad oba. 


Znači li to da u Domu niste usamljeni? 


- Ja sam sretan čovjek! Istina, većina mojih prijatelja su pokojni - Davorin, Mirza, Dario Džamonja... Hvala Bogu da ih je ostalo još nekoliko. Bio sam usamljen u stanu, moram uvijek razmišljati šta jesti, ovako, imam doručak, ručak, večeru, pranje, peglanje, kad zatreba i doktor je tu. Ubacio sam u sobu svoj ležaj, ne mogu ja, od dva metra, u obični. Mislim, mogu, ali što bih se skupljao. Donio sam i frižider, veliki televizor k'o kino... I ovi telefoni… tako da mi ovi penzionerski dani prolaze daleko lakše nego da sam negdje drugo.  


Bivša supruga me je uvijek pazila 


Vaša bivša supruga živi, također, u Puli?  


- Da, nije se udavala. Kada bih otišao u Pulu da vidim djecu, uvijek bi me pripazila. Kaže, šta ćeš okolo ići, znam šta jedeš, pariska, bečka... Bili smo 11 i po godina u braku, imamo dva sina. U super smo odnosima. Ima divnog psa koji me obožava. Pas joj sada dođe kao treće dijete. 


Jeste li se Vi ponovo ženili? 


- Jesam jednom Sarajkom, ali to je bilo pred rat tako da nije trajalo. Rat je zeznuo moj drugi brak. Taman sam imao firmu, bio bih možda milioner, ali bolje da nisam, ionako bih ih potrošio. Nestašan sam bio u životu. 


Avaz/ Senida ALAGIĆ- ALETIĆ


Foto: Predrag Mucović i privatna arhiva

Loading ...

ANKETA

Da li ste zadovoljni novom autobuskom stanicom?