MRTVE DUŠE U KOLEKTIVNIM CENTRIMA


MRTVE DUŠE U KOLEKTIVNIM CENTRIMA


Kada je Nikolaj Vasiljevič Gogolj napisao „Mrtve duše“ i sa pomalo okrutom šaljivošći opisao lik Pavela Ivanoviča Čičikova (napominjem da ovo pišem samo onim čitaocima koji su ili rado čitali ruske klasike ili su pohađali trebinjsku Gimnaziju u kojoj nije imao pozitivnu ocjenu niko kome su  promakla obavezna djela školske lektire, a takvih je nažalost sve manje), dakle, kada je ovaj Rus pisao o tom čudnom fenomenu trgovine mrtvim dušama, vjerovatno nije ni slutio koliko će univerzalno i opšteprimjenjivo biti njegovo djelo.


Ja sam se kao bivši carinik kasnije pomalo i ljutio i na Gogolja i na Čičikova, takođe bivšeg carinika koji trguje mrtvim kmetovima i shvatio da je takva trgovina i danas aktuelna, jer mi, nasljednici čestitih pokojnika, to takođe radimo, samo na jedan drugačiji način. Uz to, nipodaštavamo njihov rad i njihovo ulaganje u naše obrazovanje, jer nikoga nije briga ni za Čičikova, ni za Akakija Akakijeviča, nemamo novaca ni za održavanje onoga što smo od njih dobili u nasljeđe, a od naših ekonomskih sposobnosti trenutno razrađujemo onu gospodina Pavela Ivanoviča - da trgujemo mrtvim dušama.


Tamo, Čičikov od vlasnika mrtvih kmetova kupuje njihove duše kako bi se dočepao niskokamatnih zajmova, a mi ovamo želimo naplaćivati mrtvarinu po grobnim mjestima svim našim precima koji, ako za života nisu na zemlji ostavili zalog za mrtvarinu (u obliku djeteta ili kakvog drugog platežno sposobnog nasljednika) bivaju protjerani iz svoga groba i sele se najvjerovatnije u vječno počivalište koje se na ovom, živom svijetu, naziva otprilike kolektivni smještaj.


Tako se, barem, radi u modernoj Evropi čije standarde preuzimamo, tako se, kažu, radi i na Boninovu u susjednom Dubrovniku, ali se zanemaruje jedna mala sitnica koja se u civilizovanoj Evopi naziva dostojanstvenim „posljednjim putovanjem“ na koje vas prate u tamnim odijelima spremni pogrebni radnici, žalosnom muzikom se oglašava put bez povratka, a radnici pogrebnog vrše i ukop i sve ostale radnje, koje se kod nas nerijetko pretvaraju u galamu – Jesi li ponio konope? Pa, B.. ga j... jesam li vam reko da nosite konope, drži lijevu stranu, ajde, ajde, popuštaj, stani pope sa tim vinom vidiš da ja nisam izašo iz groba, cio dan smo danas otkopavali, a dočekala nas tvrđa, ko bi reko. Ajde, ajde, daj prvu preklopnicu, daj, daj, đe je pur pjena? Itd, itd, sve do svečanog ručka na kome se zaboravi na žalost, na sućut, zameće se čak i šala, propituje se đe je kuvano meso „jer se dobro uredilo samo da je malo slanije“, pa zalij jednom ljutom mučenicom – ostatku na zdravlje, pa zalij drugom, valja se za pokoj duše, pa trećom, pa se na četvrtoj već priča kako se pokojnik šalio, na petoj se već prepričavaju njegove šale... Itd, Itd...


Šta je za nas Pavel Ivanovič Čičikov? Mala maca, lik koga u početku svi vole, ali ne zna ni slova zucnuti o svome mrtvom kmetu, ni to „da je za svakoga imao lijepu riječ, da ga život nije mazio“, ne znajući, siroma, da ga, ako nije ostavio zalog, ni smrt neće maziti, a da mu ni zalog nije neki garant, jer, iako si svome zalogu ostavio i kuću i okućnicu, i pare za spomenik, može se desiti da ti nikada neće podići čak ni novo drveno obilježje kada istrune ono prvobitno, a da o mrtvarini i ne govorimo.


Ipak, sreća je da postoje i kolektivni centri u koje se sabiramo i na zemlji i pod zemljom, pa ako je ožalošćena porodica već pustila da istrune drveni krst, nije ni važno što nema imena u kolektinom centru. Uostalom, ljudi iz ovih krajeva su i navikli na deložacije, protjerivanja, blokove, kolektivne centre, pa im ni na onom svijetu takve stvari sigurno ne bi bile neobične... 


SARANSAK